среда, 28. септембар 2011.

Modeliranje problema zavisnosti

Postoje pet modela problema zavisnosti, tj. pet pogleda na problem zavisnosti iz perspektive dijagnoze i terapije:



1.   Moralni model zavisnost posmatra kao bolest volje, i po njemu problem zavisnosti je u ličnosti. Ovo je najstariji model i bazira se na religioznom pogledu na svet, gde se drogiranje tumači ogrehovljenom i raslabljenom prirodom čoveka, a izbavljenje od bilo kog greha pa i drogiranja vidi u pribegavanju Bogu. Po ovom modelu čovek je svakako zavisno biće pre svega ograničeno vremenom i prostorom, a onda mnogim drugim faktorima, pa kada je to tako, izbavljenje od svih zavisnosti je moguće samo u interakciji sa Apsolutnim. Ovo je metod koji koriste mnogi uspešni metodi u svetu (AA&NA-step12, step4,5,8...), gde je osnova verovanje u Boga koji je jedini ontološki nesputan i slobodan, i kao takav jedini u mogućnosti da podari istinitu nezavisnost i slobodu.

2.   Farmakološki model zavisnost posmatra kao problem supstance, dakle kada ne bi bilo droge, ne bi bilo ni zavisnosti. Ovaj način posmatranja problema zavisnosti doveo je do prohibicije alkohola u Americi u prvoj polovini 20.-tog veka. Očigledno neuspešan.

3.  Model bolesti zavisnost posmatra kao poremećaj - genetički, hemijski, fizički. U ova dva modela rešenje problema se izmešta iz ličnosti koja koristi drogu ka doktoru, odnosno lekovima. Stoga ličnost nema ličnu motivaciju za promenom bilo čega u svom životu, već čeka od nekog drugog da mu reši problem. Ovo je model koji forsira Farmakološka industrija i njen najpoznatiji produkt je Metadon. Kao uspešan ovaj se model može posmatrati samo ako za cilj lečenja postavimo nedrogiranje to jest apstiniranje od ilegalnih droga. Ako, nasuprot tome, za cilj lečenja postavimo slobodnu ličnost, što je možda za neke zavisnike nedostižan cilj, onda ovo nije opcija tretmana.

4.   Psihološki model ili Model socijalnog učenja zavisnost tretira kao “naučenu”, a ljudi nisu loši, ludi ili bolesni već je zavisnost stvar interakcije između individue, socijalnog okruženja i droge. Ovaj model je osnova CBT - kognitivno bihevioralne terapije i pokazuje dobre rezultate.

5.  TA Psihodinamički model zavisnost tumači kao posledicu dinamike ličnosti, njenih disfunkcionalnih uverenja, zabrana, drajvera, igara i skripta. Težište rešenja problema zavisnosti je na klijentu i njegovom radu na otklanjanju ovih nabrojanih primarnih uzroka drogiranja. Teorijski najpotpuniji i uz moralni model najuspešniji.

Moralni i TA Psihodinamički pristup zastoju
Ako narkomaniju posmatramo kao svojevrstan zastoj ili posledicu zastoja, onda Moralni i TA Pshihodinamički pristup imaju sledeću strukturu:

Moralni i TA Psihodinamički pristup

Oba ova pristupa razrešavaju zastoj uspešno, i oba u nekoj meri deluju na sva tri ego stanja. Međutim, osnovna razlika između njih je u tome što se moralni prevashodno fokusira na reviziju sadržaja Deteta, dok je TA Psihodinamički prevashodno orijentisan na reviziju sadržaja Roditelja. Kako su ovo dva najuspešnija metoda za lečenje zavisnosti, bilo bi korisno osmisliti terapeutski model koji bi bio kombinacija ova dva.

4 коментара:

  1. Mirko,

    Nije valjda da samo TA objašnjava problem zavisnosti. :-) Rekla bih da i neke druge vrste psihoterapija imaju neki pogled na ovaj problem.
    Ja sam geštalt psihoterapeut i takođe imam svoje viđenje problema zavisnosti. Mislim da je zavisnost samo posledica, izraz nekih "nedovršenih stvari" (rečnikom geštalt psihoterapije), odnosno nedostatka kontakta sa nekim delovima naše ličnosti. Koreni ovoga sežu u rano detinjstvo, ali se održavaju u sadašnjosti na taj način što prekidamo kontakt sa osećanjima koja su nam iz nekog razloga neprijatna ili zastrašujuća. Tako nastaju "rupe" unutar naše ličnosti koje onda zatrpavamo hranom, alkoholom, drogom, itd. Rešanje je paralelni rad na fiziološkoj zavisnosti i na završavanju "nedovršenih poslova", odn. na povećanju svesnosti o sebi i o odgovornosti za svoja osećanja. Nije dovoljno da samo postanemo svesni nekih roditeljskih zabrana i da korigujemo neka uverenja. Potrebno je da dozvolimo sebi da osećamo osećanja koja smo potiskivali, a onda i da ih osetimo. Jedino na taj način se mogu "popuniti rupe" unutar nas, jedini tako možemo biti celoviti. Ovo je proces i traje neko vreme, nekada i duže.
    TA pristup koji ti predlažeš je OK, ali, po meni, nije dovoljan. Dovodi često do toga da osobe sa problemom zavisnosti kažu: "Sve ja to znam, i slažem se, ali šta ja da radim sa time?" Kada smo u kontaktu sa svojim osećanjima, lakše i drugačije prepoznajemo igre, zabrane, pogrešna uverenja (drugačije jer ih sami osvestimo, ne kaže nam ih terapeut - tako i znamo onda šta da radimo sa time).
    Što se tiče kombinacije sa moralnim metodom, mislim da je ovo jako diskutabilno. Problem zavisnosti je naš pokušaj samolečenja, naš nemi vapaj za smislom. Nije efikasan, ali za njime posežemo kad ne vidimo drugo rešenje.
    Dakle, moje mišljenje je da bi se TA pristup mogao kombinovati sa geštalt pristupom, ili nekim srodnim koji je integrativnog karaktera.

    Pozdrav

    Danijela

    ОдговориИзбриши
  2. Ovo je zaista konfrontacija. :-)
    "To kill a mocking bird" ili razumeti šta Charles Bukowski hoće da kaže sa: "There's a bluebird in my heart that wants to get out...".

    ОдговориИзбриши
  3. Ne sviđa mi se moralni metod (subjektivno je donekle), ali mislim da nijedan pristup nema sve odgovore i da je sve individualno. Nekome će pomoći geštalt, nekome KBT, nekome TA, ali u suštini najbolji su oni psihoterapeuti koji nisu isključivi i koriste sva znanja, tehnike i metode koje su im na raspolaganju.

    ОдговориИзбриши
  4. Danijela,

    Ova lista je manje vise potekla od cika Tonija Vajta, sa jednog seminara :) Rupe u smislu... naravno. Živeo Frankl!

    Nutrition and diet,

    moralni metod je prilično neuklopljiv u današnju civilizaciju, ali je još uvek metod koji donosi najbolje rezultate, npr metod 12 koraka. Ovo sam saznao od kolega iz Amerike i Kanade, koji su inače ateisti.

    Pozz,
    Mirko

    ОдговориИзбриши