субота, 27. август 2016.

Tužna priča o tati i sinu

Ima jedna teorija koja se naziva teorija Životnog skripta, a koja kaže da većina ljudi ceo život žive svoja uverenja koja su stekli u detinjstvu. Kada na primer istrajavaju u nekom destruktivnom ili autodestruktivnom ponašanju, to je najčešće da bi udovoljili roditeljima. Sigurno ta teorija nije baš u potunosti tačna (a koja teorija jeste), ali hajde da vidimo šta je tu suština.

Kako deca donose odluke?

Pokušajte da iz dečije perspektive zamislite kako izgleda život. Imate pored sebe jednog ili dva boga, dva svemoguća stvorenja od kojih vam bukvalno zavisi život, i naravno želite da ispunite njihovu volju. A ti bogovi vas ponekad vole, a ponekad ne. 

Ako vas vole, gledaće da vas nauče da je svet lepo mesto za život, da ste vi vredno biće, a za život će vas naučiti istinu La vita e bella (Život je lep).

Ako vas ne vole, vi ćete im uglavnom smetati, otaljavaće vas, kupovaće vam poklone samo da bi vas skinuli s vrata. Vaše uspehe pripisivaće sebi, a neuspehe vašim nesposobnostima da se uhvatite u koštac sa životom ili slabim karakterom ili drugim glupostima kojima iskompleksirani ljudi dokazuju svoju veličinu.

E sad, tu je kvaka. Kada je neko veliki pa ima budalu koju mora da trpi, on nekako istrpi, jer zna da posle oblaka dolazi sunce. Dete od pet godina to ne zna i ti oblaci su njegova večnost, a to što smeta roditeljima tumači time da je on greška i da bi svet bio bolji da njega nema. 

"E draga moja, da nisam morala da se udam zbog ovoga", a taj ovaj se ćutke igra pored njenih nogu i sluša, "sad bi ja imala karijeru i ne bih morala da radim u trafici kao slepica." Ovaj sluša i razume kako bi sve bilo bolje da se on nije rodio.

"Slušaj upišanko", reče veličina posle petog prilaska sina sa crtežom, "imam ja pametnija posla nego da se bavim tvojim brljotinama. Od mene zavisi da li će hiljadu i po ljudi primiti platu sledeći mesec." Upišanko je shvatio da ne treba da smeta, a tu noć se zaista upiškio. Sledećih nekoliko dana veliki tata nije hteo ni da ga udostoji pogleda.

Kažu da su okidači za suicid razni, od gubitka posla, razvoda, do slabih ocena u školi. Ali to su samo okidači. Osnova i pravi uzrok je uvek "smetanje" koje je dete protumačilo sasvim logično i zapamtilo: "da mene nema, sve bi bilo bolje...."

Đani Anjeli je živeo punim plućima, umeo je da ujutru pogleda mapu Evrope i da odabere zemlju u kojoj je sunčano da bi tamo otišao na ručak. Za njega kažu da je tvorac krilatice "dolce vita" (sladak život). Njegove su bile najlepše žene na svetu, a voleo je među ostalima Ritu Hejvort i Lorin Bekol. Silvio Berluskoni je držao njegovu sliku na stolu. Bio je prijatelj familija Ruzvelt, Kenedi, Rokfeler i blizak Endiju Vorholu. Redovno se viđao sa Fidelom Kastrom, Mao Cedungom, Josipom Brozom, a jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je Henri Kisindžer. Ah da, bio je vlasnik Fiata, Lancie, Ferraria, Juventusa i još koječega i kojekoga.

Taj Đani je imao sina Eduarda koji je kao i svaki sin jako voleo da provodi vreme sa tatom. Ali to se nije događalo. Tata nije imao vremena za sina, bio je zauzet poslovima i slatkim životom. Više od svega želeo je da ga tata vodi na utakmicu Juventusa. I tata kao vlasnik kluba nije propuštao nijednu utakmicu, ali je sebi birao drugo društvo. Jednom, negde oko Eduardovog 12tog rođendana, tata mu je obećao da će ga voditi na utakmicu Juventusa. Eduard se danima radovao tome, ali tata se u zakazano vreme nije pojavio. Nije se ni javio. Ni dao objašnjenje. Ni izvinio. Ništa. Kao da nije imao kome.

U gimnaziji je Eduardo bio najbolji, ali tata to nije primećivao. Onda je nastavio školovanje na Prinstonu, ali u jednom trenutku nije imao snage da nastavi. Šta god da uradi zna da će tata biti nezadovoljan. Zato je pokušao da pridobije tatinu pažnju na druge načine. Odao se porocima, najviše opijatima i alkoholu. Pratili su ga skandali. Otišao je u Indiju. Počeo se zanimati za istočnjačke religije. U Iranu je upoznao Ajatolaha Hamneia i nešto kasnije je na njegov nagovor prešao u Islam.

Sve to je nanosilo štetu ugledu porodice, a najviše štetilo ugled tate Đanija. I ovaj je počeo da se pita da li je on nešto pogrešio.



Jednog dana, Eduardo je izašao iz auta na jednom mostu u blizini Torina i preskočio preko ograde. Ne zna se okidač, zna se samo uzrok.

U životu treba imati dobrog oca.

Ako ga nema treba odabrati novog.

Jer na kraju uglavnom bude volja njegova.

foto: Lazar Slavković

четвртак, 11. август 2016.

Muka mi je

Od poluistina i polulaži,
od crva koji se njima hrane,

od poluratova i poluljudi,
od predatora koji nas brane.

Od pičkica koje se kurče,
od muškarčina bez muda,

od junaka što se povlače,
od pametnijih što popuštaju,
           svima, uvek i svuda.

Od pobednika bez uspeha,
od grešnika bez greha,

od alkosa, njihovog boga baha,
i neizbežnog im vlasnika straha.

Od budala sa diplomom,
i pesnika bez ideala,
od mirotvoraca ratnih profitera,
od politički korektnih slina,

od vukova u jagnjećoj koži,
i jagnića sa vučijim silikonima.

Od autoriteta bez čvrstine,
od pravednika bez časti,
od mladosti bez bunta,
od starosti bez iskustva,
od ljubavi bez srca,
od osmeha bez osećanja,
od obraćenika bez pokajanja.

Od ljudoždera vegana,
od rasiste bez klana,
od heroja bez mana,
od radosti bez elana.

Od ludaka bez dijagnoze,
od političke vremenske prognoze.

Kad se marioneta pretvara da je vlast,
i smireni pobesne ako im se pomene čast,
muka mi je kad se gnjida pretvara da je vaš,
                               e muka mi je, baš





уторак, 9. август 2016.

Srećne i nesrećne porodice

Sve srećne porodice liče jedna na drugu, 
svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način. 

LN Tolstoj


Meni se nekako čini da su i nesrećne porodice slične, da i one imaju nešto zajedničko. Ali pre nego što se usudim da protivurečim velikom piscu, hajde da vidimo šta to čini srećne porodice srećnima, a nesrećne nesrećnima.

Srećne porodice karakteriše ljubav, a ona je posledica poverenja i poštovanja. Posledica ljubavi je zdravo zajedništvo, što znači da srećne porodice ostaju kontaktu zato što njihovi članovi to žele.


Srećne porodice se prepoznaju po tome što njihovi članovi vole jedni druge i to pokazuju jedni drugima. Deca srećnih porodica se osećaju bezbedno, a roditelji ih odgajaju u atmosferi odgovornosti koja je neodvojivo povezana sa atmosferom ljubavi.

Nesrećne pak porodice karakterišu strah i nesloga i njihovi članovi jedva čekaju da odu. Čak i kada se nesrećna porodica drži na okupu, to je samo zato što se njeni članovi boje osamostaljenja.

Članovi nesrećnih porodica se ne vole međusobno, a teško da vole i sami sebe. Niko ih tome nije naučio.

Roditelji srećnih porodica svojoj deci poručuju da ih vole, da su vredna i sposobna ljudska bića.

Roditelji nesrećnih porodica svojoj deci poručuju da ne vrede dovoljno, da moraju da ispune određene uslove pa će onda vredeti. Uz to im poručuju i da su nesposobni da se uhvate u koštac sa životom, da je svet jedno opasno mesto i da ne treba da veruju drugima.

Deca nesrećnih porodica  odrastaju u strahu i grade svoje zidove. Zidovi prvo štite, a onda sputavaju.

Deca srećnih porodica imaju izbor, deca nesrećnih porodica ne vide da ga imaju.

...

Deca srećnih porodica su srećna, deca nesrećnih porodica su - nesrećna.

Integrisane zajednice integrisanih ljudi čine srećne porodice. Integritet je sinonim za čestitost. Srećne porodice su dakle i čestite.

Nesrećne porodice su samo nesrećne.

Čija je odgovornost za stanje u porodicama?

Deca srećnih porodica kažu da su njihovi roditelji zaslužni što je njima dobro.

Roditelji nesrećnih porodica kažu da su njihova deca kriva što je njima loše.

...

Sve porodice liče jedna na drugu.

Sve srećne su srećne zato što u njima ima ljubavi, sve nesrećne su nesrećne zato što u njima nema ljubavi.

Ne morate mnogo da analizirate, samo oslušnite šta članovi porodice pričaju jedni o drugima: da li su drugi krivi ili su zaslužni.

I tako je u svim porodicama.

I tako je sa svim roditeljima.

... bez obzira da li govorimo o tatama, direktorima ili premijerima.


Photo: https://ev100.ee

среда, 15. јун 2016.

Makeup-less

Ko god da je čuo za rock&roll, teško da ne zna za grupu Black Sabath, a ako zna, onda je sigurno čuo njihovu daleko najpoznatiju pesmu Paranoid.

Kakve veze ima Paranoid i šminkanje?

Interesantna je priča o nastanku te pesme.

Pesma u početku nije ni bila planirana. Kako Gizer Batler, basista grupe u to vreme kaže,  Paranoid je nastao iz potrebe da se popuni tro-minutna praznina na ploči. On je na brzinu napisao stihove, Toni je smislio rif, a Ozi je otpevao čitajući. Sve to je trajalo par sati.

Evo kako je to ispalo:



Postavlja se pitanje: kako je pesma, kojoj su posvetili ubedljivo najmanje vremena, postala njihov ubedljivo najveći uspeh?

Na to pitanje, postoji samo jedan odgovor: Autori nisu bili opterećeni visokim očekivanjima, pa je ono što su napravili bilo jednostavno ono što su osećali u tom trenutku. Nisu se zamarali pitanjima šta će ko da kaže ili koliko će im para pesma doneti, pa zato i nisu imali potrebu da je šminkaju. U toj pesmi oni su prikazali svoje pravo lice, oslobođeno od svakog licemerja javnog nastupa.

Isto je sa ostalim ljudima.

Ako se opterećujemo tuđim mišljenjima, neretko malicioznim, ako se vodimo tuđim vrednostima, neretko sukobljenim, ako se oganičavamo tuđim strahovima, neretko iracionalnim, ako povlađujemo tuđim očekivanjima, neretko sebičnim, za naše delo ostaće nam suštinski samo par procenata uložene energije, a ostalo ćemo potrošiti na adaptiranje zahtevima sa strane. Tako dobijemo vrlo tanak priozvod sa nekoliko slojeva šminke. I čudimo se kako slabo ide prodaja.

Ulepšavanje je uvek povlađivanje tuđim očekivanjima. Poznajem žene koje kažu da se bolje osećaju kada se našminkaju, ali ni jedna od njih ne sedi našminkana kući sama, već se šminkaju isključivo pred druženje sa drugima.

Osnovna podloga za šminku je strah. Strah da nismo dobri takvi kakvi jesmo i da nas drugi neće prihvatiti. Taj strah potrošačka kultura dodatno diže u nebesa (budite vitki, lepi, atraktivni...) jer samo iskompleksirani potrošač je dobar potrošač.

Ako budemo radili uz strah, sve što radimo biće samo dobro našminkano. I time nećemo biti zadovoljni ni mi, a ni drugi.

Zato budite ono što jeste, bez ulepšavanja. Nemojte se kriti iz šminke, poza i manira.

Sve što radite, radite najpre za svoje zadovoljstvo.

I sve što uradite biće hit!

Hey You

Pink Floyd – Hey You

Hey you out there in the cold
Getting lonely getting old
Can you feel me?
Hey you standing in the aisles
With itchy feet and fading smiles
Can you feel me?
Hey you don't help them to bury the light
Don't give in without a fight.

Hey you out there on your own
Sitting naked by the phone
Would you touch me?
Hey you with you ear against the wall
Waiting for someone to call out
Would you touch me?
Hey you, would you help me to carry the stone?
Open your heart, I'm coming home.

But it was only fantasy.
The wall was too high,
As you can see.
No matter how he tried,
He could not break free.
And the worms ate into his brain.

Hey you, out there on the road
Always doing what you're told,
Can you help me?
Hey you, out there beyond the wall,
Breaking bottles in the hall,
Can you help me?
Hey you, don't tell me there's no hope at all
Together we stand, divided we fall.

петак, 15. јануар 2016.

Novosadska priča

Priča o odrastanju, učenju i prilikama, zasnovana na istinitim događajima


Predugo je to trajalo da bi iko nomalan mogao da izdrži. A on je trpeo i izdržavao.

Nisu pomagali razgovori sa učiteljicom, psihologom, roditeljima, školskim policajcem, direktorom. Posle godinu dana su promenili školu, ali su se maltertirnja nastavila. Ponekad bi kući došao bez patika, ponekad bez pantalona. Više puta se upiškio od batina. Kada prođe samo sa modricama to je bio dobar dan.

Čopor, ko i svaki te vrste imao je vođu, a vođa, ko i svaki te vrste, imao je svoje strahove i taj nedostatak lečio surovošću prema drugima.

петак, 18. децембар 2015.

Konkurs za posao

Neki dan upade Mile u ofis (tako zovemo baraku gde pijemo kafu), i onako znojav viknu: Daj brate da primimo nekog, polipsasmo ki graorčići na omorinu! Sedi brate, popij kafu, a ima i uz kafu, namigujem mu ja, zna da nismo popili onu što Aca dono kad se vraćao iz Vinče. Jesi normalan bre, imamo još 700 gajbica jabuka da utovarimo! Znam brate da ima, al kamion kreće sutra uveče, utovarićemo.

Mile odmahuje rukom i ode svojim gajbicama. Nervira ga što smo mi seli da odmorimo. On je od onih što voli da zapne ko vo i da završi pre roka, a onda se oleši od rakije pa ga nema dva dana. Kad dođe posle dva dana ko da je bio u Vrnjačkoj Banji. Prosto se čovek odresetuje, što kaže moj mali.